Kad duša “lebdi” iznad tijela: Naučnici otkrivaju kako ustvari nastaju vantjelesna iskustva

Radijski voditelj Robert Monroe 1958. godine prvi je put “lebdio” izvan svog tijela. Počelo je “bez ikakvog vidljivog uzroka”, a njegov doktor, koji nije pronašao nikakve fizičke bolesti, prepisao mu je lijekove za smirenje.

 

“Psihijatar koji mi je bio prijatelj rekao je da pokušam ponovo napustiti tijelo. Uostalom, rekao je taj psihijatar, neki od onih koji praktikuju jogu i istočnjačke religije tvrde da to mogu učiniti kadgod žele. Pokušao sam ponovo i uspio”, izjavio je jednom prilikom Monroe, koji je 1971. godine objavio knjigu “Vantjelesna putovanja”…

 

 

Razumijevanje svijesti

Tako se u javnom diskursu pojavio termin vantjelesno iskustvo (out-of-body experience, skraćeno OBE). U historiji postoje nebrojeni zapisi o iskustvima ljudi, poseobno na rubu smrti, koji su doživjeli “izlazak” iz tijela i kasnije opisali kako su imali osjećaj da lebde u nekom duhovnom ili “astralnom tijelu” i gledaju vlastiti lik, vlastito tijelo. Ovakvi su doživljaji često bili toliko uvjerljivi da su ih ljudi smatrali čvrstim dokazom da postoji i duša i život nakon smrti.

 

Međutim, naučnici su se posljednjih godina ozbiljnije posvetili fenomenu koji doživljava 12 do 20 posto ljudi iz različitih država i kultura, najčešće u trenutku traume, pod uticajem droga, prilikom uspavljivanja anesteticima ili tokom sna.

“Ovo su još uvijek rani dani ozbiljnih istraživanja vantjelesnog iskustva. No sad otkrivamo da to iskustvo, koje je tradicionalna nauka odbacivala smatrajući ga fantazijom, doprinosi našem razumijevanju svijesti i prirode nas samih”, kaže poznata britanska psihologinja Susan Blackmore koja je istraživanju vantjelesnog iskustva posvetila svoju najnoviju knjigu “Seeing Myself: The New Science of Out-of-Body Experiences”.

Jedan od pionira istraživanja vantjelesnog iskustva je prof. Olaf Blanke iz Švicarske federalne politehničke škole (EPFL) u Lozani. On je početkom 2000-ih izveo složenu operaciju pacijentice s teškim oblikom epilepsije kako bi našao žarište čestih epileptičkih napada. Tom prilikom Blanke i njegovi saradnici električki su stimulisali određene dijelove mozga. Pritom je pacijentica bila budna. Kad su snažno stimulisali tačku blizu desnog temporoparijetalnog spoja (TPJ), pacijentica je doživjela vantjelesno iskustvo.

“Locirali smo dio mozga koji može izazvati vantjelesno iskustvo”, objavio je Blanke u svojoj poznatoj studiji iz 2002. godine u vodećem svjetskom naučnom časopisu “Nature”.

 

 

Zbrka u čulima

Blanke je nastavio istraživanja i prije nekoliko godina u “Scienceu” objavio novu studiju o “lebdenju” izvan tijela. Njegov je tim ispitanike upoznao s tijelima tzv. avatara, kompjuterskih vizija samih sebe. Potom im je dao da nose virtualne naočale i postavio ih pred kamere. Dobrovoljci su u naočalama vidjeli trodimenzionalni prikaz stražnje strane tijela svojih avatara. Kada ih je olovkom dodirivao po leđima, isto se događalo i avataru pred njihovim očima, što je učvrstilo poistovjećenje učesnika s virtuelnim osjećajem. Njihov je osjećaj identiteta s vremenom postao toliko konfuzan da su počeli misliti da je avatar njihovo pravo ja.

“Konflikt između čula dodira i vida potpuno je zbunio ispitanike. Počeli su misliti da je avatar njihovo pravo tijelo. Tako smo stvorili djelomično vantjelesno iskustvo. Dislocirali smo čulo dodira i vida te naveli ljude da misle kako im se tijelo nalazi dva metra ispred njih”, pojasnio je Blanke.

On smatra kako je umjetno stvaranje osjećaja vantjelesnog iskustva dokaz da je ono proizvod neke pogreške u funkcionisanju mozga koju izaziva zbrka u čulima vida, dodira i ravnoteže.

“To nije duhovna stvar, već zbunjenost mozga. Zašto bismo mislili da je to nešto duhovno, ako za tzv. osjećaj fantomskih udova, to jest kada osoba osjeća da ima dio tijela koji joj je zapravo amputiran, ne mislimo da je nešto nadnaravno”, ističe Blanke.

 

izvor: jutarnji

Add a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *